
A sada nešto drugačije od ostalog, ovo je priča u kojoj ćemo posvetiti pažnju jednoj od nekoliko vrsta ljubavi, pričećemo o snazi majčinske ljubavi koja sa lakoćom prevazilazi neke od bolova, kao što je porođaj. Iz pera jedne naše čitateljke.
Kao što svaka trudnica zna, početak porođaja nagoveštavaju tri stvari: ispadanje sukrvičavo-sluzavog čepa, pucanje vodenjaka i, naravno, dvadesetak kontrakcija sa pauzom kraćom od 10 minuta. Bez nekog od ovih znakova nemojte da krećete u porodilište, jer vas
neće primiti.
Evo kako je kod mene bilo. U 40. nedelji, nekoliko dana pre termina, rano ujutru sam osetila kontrakcije. Najpre na sat vremena, pa na 45 minuta, pa sve kraće i kraće. Pošto je bila subota, a imamo rođaka u privatnoj ordinaciji, već u 10h smo otišli na CTG. Rečeno
mi je da najverovatnije nisu još uvek prave kontrakcije, ali vaginalni pregled je pokazao da sam otvorena 1 prst i da su uslovi za porođaj povoljni. Dobila sam injekciju da vidimo da li su prave ili lažne kontrakcije i otišla kući. Bolovi su se smanjili i ja sam mirno
provela posle podne, spavajući. Dogovor sa našim lekarem je bio da sačekamo dan termina i da me on porodi tog dana. Međutim, takođe smo se dogovorili, ukoliko krenu ponovo kontrakcije te noći, da ga pozovemo telefonom i da će on obavestiti ekipu u Frontu da
obrate pažnju na mene. Nismo hteli da plaćamo dolazak doktora u Front, smatrali smo da svaki doktor želi da pomogne pacijentkinji da se što lakše porodi, što se i ispostavilo kao tačno.
Kako sam i pretpostavljala, kontrakcije su ponovo počele uveče, oko 22h. Na sat, pa na pola sata, pa na deset minuta, pa kraće. Posle par sati, otišla sam u toalet i ispao je sukrvičavo-sluzavi čep i osećala sam da je porođaj jako blizu, mirno sam rekla suprugu da
pozove doktora, da uzme moju torbu i da krenemo u porodilište. Read More